Bratstvo
Kecojevića
koje po predanju vode poreklo od Vojvode Tripka, kao i mnoga druga bratstva,
doselili su se u Banjanje posle Kosovskog boja. Prvi pisani dokument o bratstvu
Kecojevića
mogu se naći u arhivima Mletačke i Dubrovačke republike (Kotor, Herceg
Novi, Dubrovnik).
Na
osnovu ahivske dokumentacije koji su koristili i naveli mnogi autori istorijske
gradje, može se zaključiti da je u Banjanima (Petrovići),
živeo
Damjan Kecojević sa četiri sina i svi su bili čuveni hajduci.
Prvi
pisani dokument o njima nalazi se u knjizi Miloša Miloševića “Hajduci u Boki Kotorskoj
1648-1718” u izdanju Crnogorske Akademije nauka i umetnosti, objavljenoj 1988.
godine. U ovoj knjizi na stranicama 566
i 567 prvi put se spominje Stjepan (Šćepan) Kecojević 1691. godine. Povod za ovo pominjanje su dva dopisa vojvode
Matije i kneževa iz Pive Mletačkim vlastima.
Hajduci
iz Hercegovine (trebinjski hajduci) svi su bili u službi Mletačke republike za to dobijali godišnju
nadoknadu, a što se može zaključiti iz sledećeg: “Hercnovski privadur u pismu
guvernera Burovića legalizuje hajdučki plen stoke Dubrovačkih
podanika na Mletačkoj teritoriji i odredjuje da se podeli svim učesnicima
uračunavši i
žene
Trebinja, traži da se pošalje četiri vola i nekoliko sitne
stoke u vojnu bolnicu.”. Privadur ovašćuje hajduke da povremeno nadziru Mletačku
teritoriju (Milošević, st. 646, 1988). Takodje se vidi da se na Trebinjske i
Grahovske hajduke žale Pivljani i Drobnjaci, a žale se na njih Mletačkim
vlastima, a ne Turskim čiju su državljani (Milošević, st. 560-561, 1988).
Ime
Damjanovog sina Nikole prvi put se spominje 15-Oktobra-1693 u dopisu rektora I
savetnika Dubrovačke republike. U pismu vanrednom privaduru, gde se žale
na 53 hajduka i njihovog vodju Nikolu Kecojevića (Milošević, st. 629, 1988). U istom spisu
nalazimo na Italijanskom ime i prezime Nicola Chezzoevich. U spisima se nalazi
ime njihovog oca Damjana (Nikola Damjana Kecojevića). Od druga dva sina nema
podataka o imenima samo se zna da su bili čuveni hajduci (Šabović, st. 617,
2007).
U ratu
Mletaka sa Turcima oko Ulcinja učestvovali su i trebinjski hajduci i bilo je
dosta ranjenih koji su galijom dovedeni u Herceg Novi. Među njima navode
vojvodu Šćepana Kecojevića 25-Avgusta-1696 (Komar, st 217, 2012).
U povratku
u Banjanje pretpostavlja se da su Šćepana ranjenog uhvatili Turci i pogubili i
daljim spisima on se više ne pominje. Nikola kao hajduk spominje se u dopisu od
01-Februara-1700, kao i dopisu vojvode Milenka Bojavića vanrednom privaduru
14-Jula-1700. Već 22-Oktobra-1700 Nikola se spominje sa titulom vojvoda, što se
vidi iz dopisa vojvoda iz Trebinja, Ljubomira i Zubaca vanrednom privaduru
Bartolu Moru (Milošević, st. 711-712, 1988). U dopisu glavara drobnjaka iz 1700god.
piše
Nikola vojvoda Kecojević, kao i u dopisu Milenka Baovića pukovniku Jovanu Dupilu “Pak
poslah po mom čoveku vojvodi Nikoli Kecojeviću” (Milošević, st. 715 i 7017, 1988).
Šćepan,
koga su ubili Turci, bio je oženjen Kandom koja je ostala udovica sa
tri sina. Ista moli devere da ne svete Šćepana
dok joj nejač ne ojača. U toku 1701. god.
Kanda preobučena u muško sa deverima sveti muža i sa tri sina beži u Pivsku
planinu (Pirni Dol), gde su inače bili katuni Kecojevića iz Banjana.
Nikola, sa
ocem Damjanom, beži u Mletačku republiku, i sa familijom doseljava u Herceg
Novi, u selo Mojdež, 19. jula 1701. godine, po uvažavanju molbe za useljenje u
Mletačku republiku od strane Alvizu Močenigua (Šabanović, str.617, 2007.god. i
Popović, str.139-140, 1924.god.). Druga dva brata menjaju prezime plašeći se
krvne osvete. Jedan od njih ostaje u Banjanima i uzima prezime Ivanišević,
odosno Vasiljević. Drugi sin beži u Nevesinje gde menja prezime u Voj(i)čić
(Šabanović, st. 617, 2007).
Pošto je
Kanda bila preobučena u muško, u nju Turci nisu sumnjali, pa nije menjala
prezime, kao ni Nikola koji je sa ocem Damjanom i familijom prebego u Mletke.
Druga dva brata ostala su da žive u Turskoj, pa su morali menjati prezimena da
bi zavarali trag. Isti su zadržali slavu Jovan Dan i prislavu Veliku Gospoju .
Nikola
Damjanov kao vojvoda hajdučki, bio je usko povezan sa Mlecima, tako
da po doseljenju u Mletke stupa u njihovu službu kao Serdar.
Popis
stanovništva
iz 1702. god., poreznih obaveznika sela, od strane Mletaka na italijanskom
jeziku na ime Nikolinog oca Damjana sa šest duša (Damian Checevich) (Crnić-Pejović,
st. 37, 1978).
U svom
seperatu Marija Crnić – Pejović “Mojdež po dokumentima arhiva Herceg Novog”
navodi “Centralna i najznačajnija ličnost prve polovine XVIII vijeka u Mojdežu
je Serdar nikola Keco(j)ević. Serdar Nikola Kecojević nije vršio samo poslove
vezane za selo Mojdež nego i šire, ne samo za svoje funkcije već i zbog samog
položaja njegovog sela koje se nalazilo na granici Mletačke republike i
Otomanskog Carstva.”
U jesen
1701 godine Serdar Nikola se obavezao da će formirati pogranične čete. U to
doba, kao stari Trbinjac, poznavalac prilika u Hercegovini, a kao pouzdani
podanik Mletačke Republike zadužio je Mletačku vlast, na kontu čega je dobjao
velika imanja.
Dužnost
Serdara, Nikola je obavljao veoma dugo, njegova je dužnost bila da po dobijenom
oglasu ili naredbi privadura iste razglašava po celoj Dračevici. U pismu novskog serdara Nikole Kecojevića
privaduru otkriva se da Kecojevićev kurir ima brata u manastiru, najverovatnije
Savinskom, rođak Mitra Đurasovića is Kumbora koji živi u Dubrovniku. Kurirov
rođak umro je pred Dubrovnikom i govori o sanitarnim merama. U drugom pismo
serdara Nikole privaduru kojim ga “između redova” obaveštava o nekoj
poverljivoj misiji u okolini Dubrovnika i govori o nekoj epidemiji u Trebinju,
ali i kućama na teritoriji Dračevice koje su u karantinu (Komar, st. 722 I 723,
2012).
Serdar
Nikola je pored vojnih dužnosti vršio i civilne, pa se isti navodi u ulozi
kapetana suda “nota od kapetana i sudja i kanzelara od komunitadi od Tople
deržave Novske koisu bili I kade koi postavlat, redom kako niže
No3
30. decembra po grčaski 1723
Nikola Kecojević Kap.
Oraško Bananin Sudija
Tomo Markov Sudija
Lazo Koćetanović Sudija
Savica Radmilović Sudija
Jovo Žarković Vice Kan od Fedi”
(Crnić-Pejović, st. 383, 1977).
Topljani su, kao i Dubrovčani Turke, darivali
privadure i puno niže Mletačke zvaničnike, čak u prvim mandatima komunikadi
Jovana Burovića. Za vreme kapetanske dužnosti Nikole Damjanovog Kecojevića,
serdara, (1723) opština je platila troškove za donošenje vintuša za dar u nizu koraka.
Privadure su kao i paše darivali o Božiću (Komar, st. 48, 2010).
Nikola
je imao šestoro
dece, sinove: Jovana, Filipa, Gligora, Vuka i Jefta i ćerku Kandu. Serdar Nikola u znak
poštovanja
prema snaji Kandi dao je ime svojoj ćerki Kanda. Četiri njegova sina ostala su da žive
u Herceg Novom kao ugledni ljudi. Sin Jovan mu je imenovan za kapetana 24. jula
1715. god. Generalni privadur mu je dodelio zemlje u Sutorini, Mokrinama, Mojdežu i
planini Dobroštici (Šabović, st. 620, 2007). Sin Vuko se 1720. god. vratio u
Tursku, tačnije u Pivu, u Pirni Dol kod strine Kande, te Pirni Dol (Boričje)
naseljavaju Kecojevići potomci Damjana i njegova dva sina: Stjepana (Šćepan
Kandin muž)
i Nikole (sin Vuko).
U
istorijskom arhivu Kotora, pod rednim brojem 517 list. 1068/1 od 30.08.1749.
god. navodi se da se serdar Nikola Kecojević zakaluđerio i uzeo ime Vasirion.
Nikola
je iste1749. godine i umro.
Na žalost,
u Mojdežu više nema Damjanovih potomaka od sina Nikole, a bili su jedno vreme
medju brojnijim stanovništvom, pa ćemo dati podatke o popisu stanovništva od
1751-1789 godine.
1751 –
Filip Kecojević: 16 duša.
1758 -
Filip Kecojević: 9 duša; Gligo Kecojević: 8 duša.
1763 -
Filip Kecojević: 4 duše; Gligo Kecojević: 9 duša; Jefto Kecojević: 6 duša.
1771 -
Filip Kecojević: 6 duša; Rade Kecojević: 8 duša; Jefto Kecojević: 5 duša.
1772 - Rade
Kecojević: 7 duša; Filip Kecojević: 6 duša; Jefto Kecojević: 5 duša.
1789 – Rade
Kecojević: 8 duša; Marko Kecojević: 6 duša; Jovo Kecojević: 3 duše.
(Boka 9, Milović,
str.235-247, 1977)
Kecojevići
iz Mojdeža selili su se za Ameriku i Rusiju, kao i u ostalim delovima Balkana.
Zadnja familija koja je živela u Mojdežu je Gliga Gavrilovog pomorca, tutora
crkve Svetog Beznesenja Hristovog Svetog Spasa (18.07.1845. – 19.04.1925.).
Leso
Gavrilov, pomorac, bio je odselio za Vrnjačku Banju, a Vasa Nikolin je otišao u
Ameriku i po povratku je kupio imanje na Podima. Vasu su na groblju u Podima, u
znak zahvalnosti, spomenik podigli drugovi iz Amerike koje je on tamo obilato
pomagao. Nikolin potomak iz Amerike, čiji su preci otišli za Ameriku krajem
XVIII veka, stupio je u kontak sa mojom porodicom, a jedina informacija koju je
znao bila je da su njegovi preci iz okoline Herceg Novog i da su se nekad
prezivali Kecojević. Leso, pomorac iz Mojdeža, ostavio im je smrtovnicu Gavrila Kecojevića od
1908. godine. Prezime u Americi do 1858. bilo im je Kasović, a od 1858. Kezović, da bi
od 1909. se vratili na prezime Kasović. Sa njihovim potomkom Kevinom Kasovićem
uspostavljen je kontakt 2016. godine.